Luđaci idu na izlet – Dorotea Kovačićek

Luđaci idu na izlet (odlomak iz romana)

0
328
Luđaci idu na izlet - Dorotea Kovačićek; Foto privatna arhiva
Luđaci idu na izlet - Dorotea Kovačićek; Foto privatna arhiva

Zrak je bio suh. Cvijeće je venulo pod naletima okruglog sunčevog diska, i vapilo za kišom. Krajolik je bio užaren, a boje koje su se nad njime pretapale bile su žućkasto-crvene. Iako je jesen kuckala na ulazna vrata, ljeto se opiralo poput razjarene zvijeri i u maniri vulkanske gore, poput razgranatog ušća, slijevala si bi se lava, dok je iznad crnog krša, dim obuhvaćao zemlju, u toj gorećoj magli. Udahnula sam duboko, gotovo kao da su mi pluća protkana istim tim zaglušujućim dimovima, koje se srce tjeralo niže u utrobu, i pod dozom kisike vraćalo se prema plućnom košu. U glavi mi se vrtio krešendo nedavnih događaja, i poput slagalice koja nikada neće biti posložena, komadići su se rasuli u potmulom obruču lubanje. Prethodnih mjesec dana boravila sam u bolničkoj sobi, povremeno izlazeći do parka koji se prostirao usred neobrađenih poljana, a pomalo pitoresknu sliku kvarila bi zemljišta na kojima je nicao novi grad, i koji bi, grizao podnožja planine svojim betonskim stupovima i inim konstrukcijama koje su bile daleko od završenih.

Sjela bih tada na klupu koju bih zanjihala, i već ovisno o društvo, stala razglabati o neprekidnim događajima na odjelu, naravno, bile su to tračevi, podbadanja i grupiranja. Što se mene tiče, ništa me od navedenog nije doticalo, dopustila bih da povjetarac dodiruje moje lice i usne, te bih, gledajući prema nebu, čeznula za sretno-nesretnim danima svog djetinjstva. Kad bih uveče legla, a cijeli bi odjel prestao šuškati, pogled mi je bježao prema rešetkama koje su bile tako blage pod svjetlošću mjeseca, ujedno mi pružajući groteskni dojam zatvoreničke kazne, a opet, bilo je nešto umirujuće u sigurnosti privremenog doma. Kad je napokon, nakon mjeseci i mjeseci, došao dan za izlazak iz moje bijele tamnice, nisam htjela otići. Bili su tamo ljudi koji su tvorili onaj krug prijateljstva (spajala nas je ista nevolja) kojeg nikada nisam imala, a za kojim sam čeznula.

Prvi put kad sam zakoračila prema autobusnoj stanici, posve spontano sam shvatila da me bodu trnci agorafobije, a bez klimatiziranih, gotovo sterilnih soba, dah mi je postao prestrašen i plitak. Bili su sada tjedni otkad sam izašla, ali i dalje bih ulovila sebe samu kako mi srce doseže do grla, gledajući u plavičaste dubine neba. Nisam znala, u vrtlogu navirućih misli, je li amnezija put prema novom početku ili će se u snovima javljati, kao ukleti, događaji iz mog prijašnjeg života. Slike koje su u bljeskovima katkad dolazile prije samog sna, bile su mi odbojne i obuzimala me krivnja, sram i bijes. Zar sam to zaista bila ja? Ili je to bio đinovsko utjelovljenje manije? Ponovno sam udahnula, i tog puta poželjela da slike nestanu i da se vratim lucidnosti i stupajućoj budućnosti koja često prođe pokraj nas, dok još ostajemo u prošlosti i planiramo što će nas ovoga put u njoj dočekati. Činilo mi se, katkad, kako je vrijeme u praznom prostori između naše mašte i naše realnosti. I koliko god se udaljavali od njega, vješto nas je sustizalo svojim bivstvovanjem onkraj prostora i vremena. Zapalila sam cigaretu i uživala u žaru.

Sutradan me čekaju radionice koje su bile obvezne nakon psihijatrijskog liječenja, i ja sam ponovno, iako je bilo kontradiktorno i pomalo urnebesno, s nestrpljenjem čekala svoje luđake i pripovi jedaonicu koja je ondje nastajala pred našim zamućenim pogledima koje su tako silno htjeli razbistriti gutanjem pilula s okusom mentola. Katkad mi se činilo da je cijela bolnica dobila proviziju na određene supstance koje su pili svi na odjelu, a kasnije i vani. No, tko sam ja da o tome dajem mišljenje. Kad sam se inatila, boreći se protiv sustava, sam sustav me gasio. Naposljetku, kad su do mene dopirale njihove riječi, potpuno sam, predanog duha, uronila u baru njihovih očekivanja, ali i postignuća. Bio je dobitak za obje strane i ja sam, zadržavši svoje sebstvo, konačno sebi utrla put prema izlasku. Ono što me, doduše, proganjalo, bilo je utonuti u san, i nerijetko sam tumarala zelenim hodnicima, noću, i tražila onaj umor koji bi me natjerao da me postelja umiri. No, ne želim se ovdje vraćati na staro. Želim živjeti, govorila sam sebi, dok sam u kutku uma i na papiru imala, kao na posljednjem kontu, pokušaj suicida. Za mene, to je bilo porazno.

Dorotea Kovačićek; Foto privatna arhiva
Dorotea Kovačićek; Foto privatna arhiva


POSTAVI ODGOVOR

Molimo vas, unesite vaš komentar!
Molimo vas unesite vaše ime ovde