Sarajevski John Doe – Adis Ahmethodžić, poezija i inspiracija

KADA BI SE POKRENULE VATRE
I ČITAV SVIJET PLAN’O K’O SUH MASLAČAK JESENJI,
KADA BI ZADRHTALE CRNICE ZEMLJE
I MOSTOVI PALI I CESTE SE JEDNE S DRUGIM’ UPETLJALE;
RIJEKE KAD BI ŠIROKIM MORIMA NADIGLE VALE
I KIŠE BEZ STANKA PO NJIMA PADATI STALE,
VJETROVI KAD BI RAZGONILI PODIGLO ŽIVLJE
I STOPE LJUDSKE OD PODOVA NEBESIMA DIGLE,
KADA SE VRISAK OD TUTNJA GROMOVA RAZAZN’O NE BI,
A SVI LJUDSKI GLASI U ISTI ČAS KRIK PUSTILI
NI ŠAPAT BUDNE MISLI U GLAVI MOJOJ
NE BI UTIŠALI.

Sreli smo se kraj Vječne Vatre u Sarajevu. I kada me na to podsetio, pomislih to je definitivno znak da je došlo vreme za ovaj tekst. Lako mi je da pišem o ljudima, koji žive ono što rade. On piše i realno, to toliko dobro radi da bi samo to i trebalo da radi. Danas mnogi pišu, pišu o svemu, pišu o sebi, pišu o vremenu, istoriji, drugima. I kakvi su ljudi takvo im je i pisanje- beskonačni niz reči, koje te ne dotiču, predugački spiskovi za kupovinu i otužne rime klišea.

A on? On je vala u tu večnu vatru inspiracije i ljubavi zagazio duboko i na svet iznedrio jedno živo biće poezije, toplo životno klupko reči, koje već živi van njega samog i svoje priče zasebno plete.

Zašto Sarajevski John Doe?

Nekada sam imao ideju da izdajem knjige poezije i proze, a da na njima nikada ne stavim ime autora. Da se u knjižarama bez najave, promocije ili bilo kakve reklame samo počnu pojavljivati knjige pod nazivom „Sarajevski John Doe“, a da se autor nikada nikome ne obrati i nikada ne pokuša od tog djela napraviti sebi ime. Ta ideja međutim nije naišla na odobravanje u knjižarama, ali jednog ću dana sigurno opet pokušati napraviti nešto slično, pod nekim novim imenom. Iz te je ideje, uglavnom, nastao „John Doe“.

Koliko inspiracija i ljubav pokreću svet?

Neki utopijski svijet ideala, pokreću u potpunosti. Ovaj naš uglavnom pokreće ideja slave, moći i bogatstva. Inspiracija i ljubav su postali incident, izuzetak, a često i najveća slabost čovjeka u modernom društvu – što opet znači da su kao takve za mnoge od nas i najveća dragocjenost života.

Ko je Sarajevski John Doe u svetu oko sebe?

Sarajevski John Doe je svako ko se ikada osjetio izgubljenim u novom poretku društvenih vrijednosti i svako ko je poželio da gradi novi svijet, ali nije imao sa kim niti od čega.

Šta je najbitniji cilj poezije uopšte?

Introspekcija, katarza. Poezija, ali i umjetnost uopšte, daju čovjeku načine da samog sebe sagleda i prepozna. Društvo bez umjetnosti postaje samo gomila identičnih jedinki programiranih da rade, troše i razmnožavaju se.

Koliko tvoja poezija slika tvoje unutrašnje stanje?

U potpunosti, svako je pisanje odraz unutrašnjeg stanja, odraz emocija, uspomena i stavova, a posljedica je nemogućnosti da se na bilo koji drugi način sa tim nosi i to nešto unutar sebe spozna i razumije.

Dovrši rečenicu- Sreća je…

Set ključeva kojeg tražimo po cijelom stanu i frustriramo se jer ga nikako ne nalazimo, a zapravo nam je u džepu sve vrijeme.

Kako je otpočelo tvoje putovanje kroz vijugave vode pesništva?

Slučajno, otkrivanjem Arsena Dedića. Pisao sam ispočetka samo prozu, uglavnom kratke priče, a onda sam kroz prve polovne ploče i prvi gramofon nabavio i jedan Arsenov vinil, nešto kasnije otkrio i njegove zbirke poezije pa sam preko njih naglavačke upao u taj svijet poezije. Od njega sam krenuo, a danas već opsesivno punim police i ormare starim zbirkama poezije i rovim manje-više po svim značajnim imenima koja mogu pronaći.

Kakvi su tvoji dalji planovi?

Zbirka kratkih priča je nešto što sigurno planiram uraditi iduće godine, a trenutno sa jednim sjajnim mladim kompozitorom i majstorom na klaviru razvijam ideju za našu prvu pozorišnu predstavu. Imamo gomilu nekakvih snova, želja i ideja pa ako se i djelić toga ostvari, bit će dovoljno da pronađem svoj set ključeva.

Šta si očekivao, a šta dobio ovom knjigom?

Očekivao jedno lagano izdanje koje ću podijeliti s prijateljima, eventualno nekada čitati u Pro Teatru gdje radimo predstave i družimo se, a dobio sam večer iz snova na promociji ove knjige i mnogo veće interesovanje nego što sam se ikada usudio da maštam.

Da li je kroz poeziju lakše ili teže voleti i izraziti ljubav?

Sve što čovjek radi izraz je njegove unutrašnjosti, pa tako i poezija i umjetnost uopšte. Koliko je kroz nju lakše ili teže izraziti ljubav, ne znam, ali sam siguran da čovjek kroz put stvaranja najbolje upozna samoga sebe – što je često i preduslov da se može ikoga propisno voljeti.

• Džulijet- Ladies Night u bioskopu Cine Grand
• Elitna boravišna viza na Tajlandu – VIP tretman za 20 godina…
• Danas je nacionalni dan voćnog kolača!