Povukao sam dim i ona na tren nestade iza sivkaste zavjese. Oči joj nikada nisu bile zelenije kao tad dok me je posmatrala ispod napola spuštenih kapaka. Prst joj se šetao rubom čaše u krug.
Bijeli zubi su gricnuše donju usnu. Od silne želje osjećao sam napetost u dnu stomaka. “Oprosti”, konačno sam prevalio preko usana ne skrećući pogled s nje.
Ima nešto u ljudima što ih tjera na vođenje ljubavi u trenucima tuge. Valjda ta potreba da osjete blizinu drugog tijela pored svog, tuđe kucanje srca pod svojim prstima kako bi se osjetili živima. Da odagnaju tu usamljenost koja ih poklopi kao planina. Ustala je i spustila čašu. Ruke joj odvezaše pojas i ogrtač se raširi pa skliznu niz tijelo poput druge kože.
Dirao sam je očima preko krupnih dojki sitnih ružičastih bradavica niz stomačić do bijelih pamučnih gaćica i nogu. Dobila je nešto kilograma. Primjećivalo se to na stomaku i bedrima, ali mi to nije smetalo mada se znala žaliti na svoju težinu i izgled. Nikada nije bila ideal iz modnih časopisa. Više je naginjala onim idolima plodnosti drevnih naroda kakve su nalazili u iskopinama, ženama krupnih bokova što su rađale djecu i velikih dojki kojima su ih dojile. Krv mi se uzburka na prizor boginje što sam je nekada zvao svojom.
